Ona je ulazila u sobu kao da joj pripada, s pogledom koji nije ostavljao prostora za pogrešne procjene. Znala je što želi, a još bolje - znala je što neće dopustiti. Ipak, u njegovom prisustvu, sve granice činile su se krhke, kao da svaki njen otpor može biti slomljen jednim samo njegovim osmijehom.
On je stajao u kutu, poput oluje u mirnom predvečerju. Nepristupačan, ali opasan. Onaj tip muškarca koji ne pita za dopuštenje, već uzima - na svoj način. Njihov prvi susret bio je poput sudara dva nespojiva svijeta, a opet, nije mogao biti slučajnost. U njegovim očima čitala se tiha prijetnja i izazov koji je samo čekao da bude prihvaćen.
Drugi susret nije imao ništa slučajno. Bio je isplaniran, savršeno izveden izazov koji je svjesno poslao prema njoj. I znala je. Znala je da je igra započela i da će svaka njihova naredna interakcija biti poput koraka po tankom ledu, opasna, ali neodoljiva.
Kad su se treći put sreli, već nije bilo povratka. Nije postojala sigurna zona. Bili su zarobljenici jednog trenutka, u mreži od strasti i tajni. Noći su se topile u dugim uzdasima, a svaki poljubac nosio je u sebi obećanje - možda i prokletstvo.
Nije bilo prostora za sumnju, niti za strah. Samo za strast koja guta i razara. Jer u njihovoj igri nije bilo pravila, samo opasnost od pada - i pitanje hoće li netko preživjeti bez da izgubi više od sebe.